Ako si za, mogli bi jednom izaći
21 Lip 2009 Napiši Komentar
U vrevi grada, iz mnoštva izronilo je tvoje lice. Podignem ruku i mahnem da budem sigurna da ćeš me primjetiti. Prilaziš polako, neusiljeno. Nasmijan si! Pružam ruku na pozdrav i brzo ju povlačim nazad da ne vidiš kako mi drhte prsti.
Pričamo o poslu, ljetu, vrućem danu.
„Drago mi je da sam te srela!“, „I meni!“, „Gdje ćeš na ljeto? „ , „ Kada počinje godišnji?“
Glupe, formalne stvari. Razgovor dvoje ljudi koji su se slučajno sreli a oboje su zahvaljujući kućnom odgoju iznimno pristojni.
U običnim, tako nevinim rečenicama pokušavam otkriti značenje, pronaći trag između svih tih imenica, glagola, veznika, pauza što će me održati na životu do slijedećeg susreta. Izbjegavam tvoj pogled. Čini mi se da će mi pročitati misli ako te pogledam u oči. Pitam se, jesi li primjetio moju nervozu i da pričam gluposti. Umjesto odgovora dobivam tvoje osmijehe. Želim da ovih nekoliko minuta traju koliko i sati, dani, možda mjesec ili dva.
Zadržavam te više nego što je pristojno (inače nisam takva). I ovaj put nisam bila dovoljno hrabra da ti kažem skroz nehajno (iako mi srce lupa kao da želi iskočiti iz prsa): „Ako si za, mogli bi jednom izaći?!“
Bojim se da ćeš svojim odgovorom uništiti moje iluzije. Želim imati barem nadu. Pozdravljam te i odlazim s golemim osjećajem gubitka.
