prazan dan
15 Ožu 2012 1 Komentar
u Fotografija, Knjige Oznake:haruki murakami, norveška šuma, prazan dan, sava
Naoko me jednom pitala-samo jedanput – imam li neku curu koja mi se sviđa. Rekao sam joj za onu koju sam ostavio u Kobeu.
- Bila je draga – rekao sam – bilo mi je lijepo s njom spavati, katkad mi nedostaje, ali ipak me nije dirnula u srce. Ne znam, katkad mi se čini da u srcu imam nekakvu tvrdu košticu pa u njega ne može ući baš mnogo. Pitam se mogu li uopće nekoga stvarno voljeti. (Norveška šuma, Haruki Murakami)
Moje je ime nečujno
11 Velj 2010 Napiši Komentar
u Knjige Oznake:Isabelle Jarry, Moje je ime nečujno
Malo se zadovoljstava može mjeriti s onime kada u moru knjiga u knjižnici, u slučajnom i besciljnom pohodu otkrijemo pravi biser. Knjigu za dušu, knjiga koja se preporučuje drugima, knjiga čiji se odlomci pamte i čiji likovi ostaju s nama još neko vrijeme. Jedna od takvih je Moje je ime nečujno , autorice Isabelle Jarry. Priča je to o višestrukim gubicima; smrti supruga, oduzimanju kćeri, životu na ulici i krajnjoj bijedi. Međutim to je i priča o duboko ukorijenjenoj nadi u ljubav i ljepotu uz koje možemo prebroditi sve životne nesreće. Isabelle Jarry pripovijeda jednostavno i iskreno a riječi teku tako prirodno da se čini da nikako drugačije nije ni moglo biti. Upravo ta poezija riječi plijeni pažnju i uvlači nas u jedan drugi svijet. Dirljiva i potresna knjiga vrijedna čitanja.
ulomci iz knjige :
“Jesen je stizala velikim koracima, a s njom i vihori, i mase oblaka, grad je bio prljav i zagađen, mrzovoljan i agresivan kao da se po povratku s godišnjeg odmora ljudi žele osvetiti jakosti velikog mlina koji ih je mlio, koji ih je otrgnuo od osunčanih plaža, čeznutljivih krajolika i blagih obala gorskih potoka”
“Može se biti pisac a da se ne piše, pjesnik bez pjesama. To je stanje, a ne funkcija ni djelatnost, još manje struka. To je habitus, držanje, pogled.”
“Unatoč tome što su nestalni poput blaga mirisa, neopipljivi i neizrecivi poput lakoće zraka ili teksture nekog trenutka, neki osjećaju ostaju utisnuti u sjećanju, trajno i neizbrisivo vezani uz neko mjesto, godišnje doba, osobu.”
Muzej nevinosti ili Pamukova opsesija izgubljenom ženom
08 Pro 2009 Napiši Komentar
u Knjige Oznake:Fusun, Istanbul, Kemal, Muzej nevinosti, Orhan Pamuk, Turska
Moram priznati da mi je ovo bio prvi susret s Orhanom Pamukom. Knjigu Muzej nevinosti sam uzela sa entuzijazmom no kako su stranice odmicale tako se taj entuzijazam pretvarao u laganu dosadu. 570 stranica duga priča o ljubavi, opsjednutosti voljenom osobom i životu u Istanbulu.
Glavni lik Kemal ima pred sobom isplaniran život; on je bogat, obrazovan pripadnik istanbulske elite pred zarukama sa djevojkom iz svog staleža. Prije zaruka upušta se u ljubavnu vezu sa svojom mladom i lijepom rođakinjom Fusun. Shrvana njegovim zarukama sa drugom djevokjom, Fusun se udaje.Kemal razvrgava zaruke, povlači se iz nekadašnjeg života i slijedećih osam godina posvećuje ponovnom osvajanju Fusun. U tom razdobolju skuplja različite predmete koji mu olakšavaju život bez nje a kasnije će biti izloženi u Muzeju nevinosti.
Kroz Kemalovu priču o ljubavi i čežnji prema Fusun, Pamuk priča o Istanbulu, njegovoj zlatnoj mladeži, restoranima, izlascima, seksualnim slobodama i stvarima sa zapada koje polako postaju dio istanbulske svakodnevice. Ambiciozno zamišljen, roman je neopravdano dug, nedostaje mu dubina i iskrenost. Osobno, nisam se mogla povezati s Kemalom ni dijeliti njegovu ljubavnu sreću ali i tugu. Karakteri likova i njihovi postupci su površno ocrtani. Pamuk se silno trudio ali ipak nije uspio do kraja približiti ljubavnu priču ali ni duh vremena koji je polako mijenjao Tursku. Velik dio knjige sveo se na puko nabranjanje i površne opise istanbulskih ulica, restorana, pozantih ljudi, predmeta koji su pripadali voljenoj Fusun. Ipak, moram iskreno priznati da me u određenim dijelovima Pamuk uspio zaintrigirati pričom o starom Istanbulu i svojoj obitelji. Sve u svemu, očekivala sam više.
Pamukova priča podsjetila me na odličnu izložbu koju sam imala prilike vidjeti prije neke dvije godine. Radilo se o Muzeju prekinutih veza, autora Olinke Vištice i Dražena Grubišića.
