Noć muzeja 2010.

netko je sve promatrao s visine

gužva u Umjetničkom paviljonu

Državni arhiv, Mala čitaonica

Državni arhiv

Mala čitaonica

Velika čitaonica, Državni arhiv

svod u Državnom arhivu

škrinjica, Mimara

Mimara

brončani Buda

Sažetak šeste Noći muzeja: gužva, gužva i još malo gužve! Dok svi govore o rekordnoj posjećenosti pitam se volimo li kulturu općenito ili samo onu besplatnu? Nekako mi se čini da je odgovor ipak ovo drugo jer galerije i muzeji su tu i ostatak godine a ne samo tu jednu večer. Nemam ništa protiv ove manifestacije i mislim da se zapravo radi o odličnoj ideji, ali (uvijek ima neki ali) za one koji zaista žele u miru pogledati neku izložbu i uživati,  mislim da je puno bolji dan za posjet bilo koji osim zadnjeg petka u siječnju.

Vrijeme je za knjigu

Ne volim januar

Ne volim januar kaže Balašević a je ne mogu ništa drugo doli se složiti s njime. Samo ja i dotični gospodin imamo različite razloge za ove nesimpatije prema siječnju.  Znate ono, prošli su blagdani, došla je još jedna godina, donijeli ste mnoštvo odluka koje ste prestali provoditi u djelo prije nego što su pojedene zadnje sarme, nebo samo mijenja nijansu sive a jedina razlika iz dana u dan je oscilacija u minusima na termometru.  Kao da se ponavlja jedan te isti dan ilitiga opasno upadanje u rutinu. Bijeg od stvarnosti, kukanje, razmišljanje kako bi negdje dalje sigurno bilo i bolje i ljepše a sigurno i sunčanije…………..  I to nas dovodi do današnjeg dana, kada sam u potrazi za skicom jednog seminarskog rada, prethodno tragajući po cijelom stanu među bogatom papirnom građom naišla  na citat jednog od mojih omiljenih Čeha, Michela Viewegha.

“Uživaj u danu života. Uživaj u osmijehu djece, boji neba, mirisu kave, toplom vjetru, zvonjavi tramvaja. Uživaj u hladnoj zimi i sparnom ljetu. Sreća je vrijeme…….”

Sreća je vrijeme. Koliko puta smo to čuli, pomislili  i uzeli zdravo za gotovo. Možda je ovo dovoljna misao vodilja za svih narednih jedanaest mjeseci.  Sreća je vrijeme!

Od sada ne volim januar samo kada to Balašević pjeva.

Uz šalicu čaja i fine kekse :-)

Glazba za otploviti u svijet Ljepote….Notu po notu nestaje vrijeme i prostor, brige i problemi. Ostaje samo sklad zvukova, dokaz da se čovjek na nekoliko trenutaka uspio približiti Savršenstvu.  Spokoj….plavetnilo…zagrljaj….osmijeh………..

Nagovještaj blagdana

Muzej nevinosti ili Pamukova opsesija izgubljenom ženom

Moram priznati da mi je ovo bio prvi susret s  Orhanom Pamukom. Knjigu Muzej nevinosti  sam uzela sa entuzijazmom no kako su stranice odmicale tako se taj entuzijazam pretvarao u laganu dosadu. 570 stranica duga priča o ljubavi, opsjednutosti voljenom osobom i životu u Istanbulu.

Glavni lik Kemal ima pred sobom isplaniran život; on je bogat, obrazovan pripadnik istanbulske elite pred zarukama sa djevojkom iz svog staleža. Prije zaruka upušta se u ljubavnu vezu sa svojom mladom i lijepom rođakinjom Fusun. Shrvana njegovim zarukama sa drugom djevokjom, Fusun se udaje.Kemal razvrgava zaruke, povlači se iz nekadašnjeg života i slijedećih osam godina posvećuje ponovnom osvajanju Fusun. U tom razdobolju skuplja različite predmete koji mu olakšavaju život bez nje a kasnije će biti izloženi u Muzeju nevinosti.

Kroz Kemalovu priču o ljubavi i čežnji prema Fusun, Pamuk priča o Istanbulu, njegovoj zlatnoj mladeži, restoranima, izlascima, seksualnim slobodama i stvarima sa zapada koje polako postaju dio istanbulske svakodnevice. Ambiciozno zamišljen, roman je neopravdano dug, nedostaje mu dubina i iskrenost. Osobno, nisam se mogla povezati s Kemalom ni dijeliti njegovu ljubavnu sreću ali i tugu. Karakteri likova i njihovi postupci su površno ocrtani. Pamuk se silno trudio ali ipak nije uspio do kraja približiti ljubavnu priču ali ni  duh vremena koji je polako mijenjao Tursku. Velik dio knjige sveo se na puko nabranjanje i površne opise istanbulskih ulica, restorana, pozantih ljudi, predmeta koji su pripadali voljenoj Fusun. Ipak, moram iskreno priznati da me u određenim dijelovima Pamuk uspio zaintrigirati pričom o starom Istanbulu i svojoj obitelji.  Sve u svemu, očekivala sam više.

Pamukova priča podsjetila me na odličnu izložbu koju sam imala prilike vidjeti prije neke dvije godine. Radilo se o  Muzeju prekinutih veza, autora Olinke Vištice i Dražena Grubišića.

Vikend kod kuće ili ravnica u kasnu jesen

12:37, 30:10., petak

Nisam mogla odoljeti da ne napravim koju fotografiju po sunčanom danu kao što je bio ovaj petak.  Ali sam sama sebi obećala da će ovo biti zadnji post s ovim motivima (bar za neko vrijeme).  Uz to, mislim da je zanimljivo usporediti fotografije od prošlog tjedna sa ovima  sada. Mjesto radnje i motivi su isti a fotografije su potpuno drugačije. I tko se sada ne bi poželio igrati u ovom lišću ili barem prošetati s dragom osobom?!

kišno subotnje popodne……..

R kao Rab